Grad Vodice

Etnološka baština

Narodna nošnja



Tradicijsko graditeljstvo

     U vodičkim poljima uočljiva su dva oblika tradicijskog graditeljstva, bunje i gromače.
     Bunje, kamene kućice, najčešće okruglog tlocrta, građene u suhozidu, karakteristične su za područje čitavog Sredozemlja, pa čak Irske i Škotske. U Dalmaciji ima ih od Istre (kažuni), preko Hvara (trimi), do Dubrovnika (kućerice). Najbrojnije su u Šibenskom zaleđu i na otocima. U okolici Vodica i Tribunja nazivaju se bunje, a u zaleđu Šibenika ćemeri, da bi uz obalni pojas Primoštena i Rogoznice opet nosile naziv bunja.
     Neki znanstvenici skloni su tvrditi da su bunje bile nastambe ljudi još u predpovijesno doba, da su u neolitiku osim stambene imale vjersku i ukopnu funkciju, ali za to danas nema dovoljno dokaza.
     U osnovi naše su bunje najsličnije kretskomikenskom tholosu ili nuraghijima sa Sardinije, gdje su također bile rasprostranjene u brončanom i željeznom dobu kao i na obalama sjeverne Afrike u predhelenističko doba.
Današnje bunje su samo ukrasi u pejzažu, podsjetnik na kulturnu i etnološku prošlost. Sve do 13. stoljeća, služile su za stanovanje i držanje ovaca. U prošlom su stoljeću bile pastirske kućice za držanje težačkog alata ili kao zaklon pastirima od nevremena.


Rašina bunja

     Neobični kompleks bunja sastavljen od dvije veće i dvije manje građevine.počeo je zidati Joso Strikoman još 1880. godine, a natavio je s gradnjom njegov sin Ante. Kameni pragovi težili su više od 500 kg, a samo za kupolu upotrebljeno je više od 200 tona kamenja. Najzanimljiviji građevni dio je ćemer koji spaja dvije velike bunje. Prva je prostorija bila ognjište i mjesto za boravak, a drugi dio je bila spavaonica. Zbog svoje konstrukcije i građevinsih rješenja Rašine su bunje pravi raritet. Strikomanovi su ovdje stanovali sve do Drugog svjetskog rata, uzgajali su kobile i ždrijebad, ovce, prasce i kunce.


Gromače

     Tehnika gradnje u suhozidu, iako se ne može s točnošću datirati, stara je najvjerojatnije 6000 g, a možda i više. Bez pisnih povijesnih i arheoloških izvora teško je takvu građu precizno datirati, tim više što je ona kroz stoljeća ostala ista.
     Kamen se slaže bez veziva, a za gradnju se koristi materijal uzet iz najbliže okolice. U vodičkim poljima i na otocima ponosno stoje kameni svjedoci teškog rada u polju. Kamen se vadio i slagao u gomile, da bi se dobilo malo plodne zemlje za sadnju maslina i vinove loze, a skupljeni kamen se koristio za gradnju zidova koji su činili među između susjeda i onemogućavali erodiranje tla i odnošenje ono malo iskoristive zemlje.