Grad Vodice

Graditeljska baština

     Toponim Vodice prvi puta se spominje u dokumentu iz 1402. godine koji donosi odluku Velikog vijeća Šibenika da sve općinske zemlje u Vodicama imaju dati desetinu svoga prihoda za gradnju katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Isprava sadrži i niz drugih informacija koje se tiču zemlje Vodica, a odnosi se na zemlje koje vlasnički pripadaju današnjim stanovnicima grada Vodica ("...terras de Vodice..."), ali ne i na područje samoga grada. Stoga možemo samo nagađati da li se u to vrijeme već stanovalo uz obalu, ili je stanovništvo još obitavalo u svojim naseljima u poljma obrađujući zemlju i dolazeći na mise u crkvicu sv. Križa. Znamo da je ista posvećena 1421. godine, a 1484. Vodice su postale kapelanija.

     Prve kuće sagrađene na području današnjeg grada podignute su na istočnoj strani Trga dr. Franje Tuđmana, u neposrednoj blizini izvora vode. Kuće su bile građene od nepravilnog kamena, s vrlo malim prozorskim otvorima što je imalo praktičnu funkciju reguliranja klime u prostoriji.

     Od 1412. godine Vodice su u sklopu Mletačke republike . Prvi značajniji razvoj i naseljavanje današnjeg središta mjesta možemo pratiti kroz 15. stoljeće kad uslijed stalnih turskih naleta stanovništvo napušta dotadašnje stanove u vodičkim poljima, seli bliže moru i gradi visoke zidove i utvrde radi lakše obrane od Turaka. Bile su podignute tri kule i visoki fortifikacijski zid. Danas od cijelog kompleksa nije ostalo ništa. Iz povijesnih izvora znamo da je jedna kula bila podignuta na početku, a druga na kraju Ulice Hrvatskih boraca, dok je treća bila na Trgu kneza Branimira (popularno Poljana) na početku Ulice Grgurev Tonča. Kule su bile povezane zidom, a u grad se ulazilo kroz Vrata od sela. Na mjestu zgrade koju Vodičani nazivaju Bažana, u Ulici Brunac, bio je podignut badž han gdje su Turci prije ulaska u selo morali ostavljati konje i oružje.

     Od najstarijih arhitektonskih spomenika u središtu Vodica stoje još samo župna crkva Našašća sv. Križa i Čorićev turanj, ostale kuće u centru većinom su sagrađene u 19. stoljeću.
     Stare kuće bile su jednokatnice ili prizemnice s visokim potkrovljem. Bile su pokrivene dvorednim drvenim krovom i kupama kanalicama. Na krovovima su bili česti luminali, a posebno su uočljivi stari fumari različitih oblika. Jedan vrijedan primjerak tih fumara stoji na kući do Čorićevog turnja. Kuće su bile građene u nepravilnom kamenom slogu, a mort nije pokrivao cijela pročelja već bi poneko kamenje ostalo vidljivo. Prozori su bili uokvireni kamenim pragovima i imali su škure vjerojatno još i prije 19. stoljeća. Na portunima su bila drvena vrata od horizontalnih dasaka tipična za čitavo 19. stoljeće. Kuće su često imale slarove, vanjsko kameno stepenište sa omanjom terasom i hladovinom od loze. Tu se objedovalo, radilo i odmaralo. Stepenice su s dvorišta vodile na prvi kat gdje se stanovalo, a prizemlja su korištena kao konobe ili staje. Ulice u središnjem dijelu grada bile su popločane na nož. Danas su jedini ostaci takvog načina popločavanja još vidljivi kod župne crkve i Čorićevog turnja.

     Slomom Turkog carstva, žitelji ponovno odlaze obrađivati svoja polja i oživljava trgovina poljoprivrednim proizvodima. Vodičani su bili poznati po maslinovom ulju i odličnom crnom vinu. Kuriozitet je da su brodovi iz Zadra dolazili po pitku vodu u Vodice. Kasnije, iza Drugog svjetskog rata, razvio se uzgoj višnje maraske. Prema sjećanju starijih mještana početkom 20. stoljeća u Vodicama je bilo čak četiri uljare. Luka nije bila prirodno zaklonjena od vjetrova i valova pa je lukobran sagrađen još u 17. stoljeću.

     Burna povijest Dalmacije odražava se i na vodičku povijest. Nakon mletačke vlasti, pod stoljetnom turskom opsadom, napokon dolazi do pada Serenissime, a Vodice dolaze u sustav Habzburške monarhije. Nakratko su pod vlasti Francuske imprerije, a zatim od 1813 pa sve do 1918. Austrijske monarhije. U vrijeme vladavine kralja Aleksandra, Vodice potpadaju pod talijansku vlast, a zatim 1921. ulaze u sastav Kraljevine SHS. U Drugom svjetskom ratu u Vodicama je bio jak partizanski pokret, upravo zbog izrazite nacionalne svijesti naroda koji stoljećima pod tuđinskom vlašću nastoji izboriti pravo na vlastiti identitet i državu. U Domovinskom ratu, Vodice su dale mnoge hrabre borce i bile istaknute u nastojanju Hrvatske da osigura svoju samostalnost. Iako je najbliže vodičko zaleđe bilo pod okupacijom srbočetničke vojske, Vodice nikad nisu pale, nego su obranile ne samo svoje mjesto, nego i širu okolicu.

     Danas su Vodice grad s preko 10 000 stanovnika. Stanovništvo se najvećim dijelom bavi poljoprivredom i turizmom. Nakon Drugog svjetskog rata počelo je prvo sramežljivo ulaganje u razvoj turizma koje je kroz desetljeća rada, stalnog ulaganja i napredovanja, Vodice učinilo najposječenijim i najrazvijenijim turističkim stedištem Šibensko-kninske županije.


Čorićev turanj

     Možemo pretpostaviti da je sama građevina nastala u prvoj polovici 15. stoljeća, a kasnije je mijenjala vlasnike i funkciju, bila nadograđivana i uređivana prema trenutnim ukusima. Sastojala se od stambenog dijela prostora, gospodarskih zgrada i dvorišta.Sagradila ju je imućna šibenska plemićka obitelj od kvalitetnog kamena. Po grbu koji se nalazi na južnom zidu turnja možemo zaključiti da je u jednom razdoblju bila vlasništvo Hyeronimusa Saracena, a kasnije obitelji Fondra. Prvotno ona je služila kao ljetnikovac i kuća za odmor, a u vrijeme Turskih naleta podignuti su visoki zidovi i nadograđeni katovi kako bi služila za obranu i to ne samo vlasnika nego svog stanovništva koji je u to vrijeme živio u Vodicama. Plemići su dobivali desetinu prihoda za uslugu pružanja zaštite stanovništvu.