Grad Vodice

U subotu, 24. ožujka, u Kulturnom centru Vodice, Dramska amaterska družina Pučkog otvorenog učilišta Vodice igra monodramu za dva lika DVOJE, prema drami Tene Štivičić Nemreš pobjeć od nedjelje.
Predstava počinje u 20 sati i ulaz je slobodan.

Igraju: Anđela Fržop i Grgo Birin
Režija i scenografija: Zdravko Todorović
Prilagodba teksta: zajednička
Kostimi i glazba: zajednički izbor
Svjetlo i ton: Mario Petrović

Frizure: Frizerski salon „Ana“ Hotel Olympia Vodice
Fotografije: Mirsad Mešinović Photography
Kamera/video trailer: Tomislav Dugandžić

O PREDSTAVI ili DVOJE BEZIMENIH: 
Vodički amateri ni ove kazališne sezone nisu mogli pobjeći od Tene Štivičić iz više razloga; jer još pamtimo neodoljive Dvije, mlade vodičke glumice Anđelu Fržop i Martinu Tabula, kao Lenu i Anju, a monodrama za dva lika Nemreš pobjeć od nedjelje, blago prilagođena našem prostoru i vremenu, preimenovana u Dvoje, baš je po mjeri DVOJE vrsnih glumaca amatera: Anđele Fržop i Grge Birina.
ONA je dugo čekala tramvaj te večeri. A PADALA JE KIŠA… Naišao je ON s kišobranom, otpratio ju je doma i tako spasio… Počeli su živjeti zajedno, u ljubavi, sretno, kao jedno, sve dok se nisu udvojili i pretvorili u paralelne svjetove, u dva toka svijesti koja vode u suprotne priče... ONA, melankolična sanjarica, brzo se razočarala, jer Taj nije Taj! Čangrizava i nervozna, u kaosu, depresivna i paranoična, boji se rata, općeg raspada, zabrinuta je za sutra, jer žive od skromnih honorara, ne vjeruje u Bit će bolje… ON, flegmatičan, nije se lako uzbuđivao, ravnodušno je furao po svom. Ma kakva reforma? ON bi se radije konzervirao! U nastupu je znao biti nagao i prgav. (U k…c!Treba biti pozitivan! Ako je loše, dobro je! Nije savršeno, ali je OK! Zašto ona priziva apokalipsu i čemu strah od sutra? Nema sutra, ljubavi! Postoji samo danas!).
I jedne nedjelje kad je bila posebno nedjeljna, cvilidretasta, očajna i nepodnošljiva, otišao je po cigarete i nije se vratio. Ona je ostala sama, ali ubrzo su se, umorni od slobode, oboje morali spašavati. Jer mu je falila, jer ga je trebala! Vratio joj se noću, na kraju još jedne dosadne, debilne nedjelje, od koje nikako nemreš pobjeć.
Rekosmo da je već tijekom tmurnih devedesetih, u strahu od novomilenijske bube, moderne apokalipse i mlađahna Tena Štivičić, poput Sarah Kane, Biljane Srbljanović i dr., pisala o problemima identiteta, globalizacije i migranata te tako već svojim, 1999.g. dvostruko nagrađenim, dramskim prvijencem Nemreš pobjeć od nedjelje dotakla neuralgičnu točku i hrvatskog suvremenog društva – tranzicijsku krizu. A postala je slavna prije tri zime, nakon što je 2015. u New Yorku za veliku dramu 3 Winters, izvedenu u National Theatre of London, dobila Nagradu za dramski tekst na engleskom jeziku Susan Smith Blackburn.
Generacija mladih već se tih godina, u vrijeme poremećene komunikacije, našla u prisilnom statusu monologa, tada temeljnog osjećaja svijeta, u individualnoj dvojbi: ostati ovdje ili se odseliti u potrazi za boljim životom? Pobjeći na Zapad nekim orient-expressom, pa dospjeti u kakav velegradski noćni klub Europe bez granica i ostati dugo nevidljiv, izoliran u širokom svijetu? Samo su rijetki uspjeli ostvariti svoj irski san, poput ove književnice, koja se, rekosmo, u 27. godini odselila iz rodnog Zagreba u hladni London, A PADALA JE KIŠA, i na engleskom jeziku stvorila dramski opus, unatoč lakoj ranjivosti, lomljivosti tijela i lomnosti srca mlade žene, koja je dokraja ostala vjerna ženskom pismu.