Grad Vodice

S velikim veseljem vodički Centar za umjetnost i kulturu najavljuje premijeru nove predstave svoje Dramske amaterske družine, Draga Ulija - Ljubavna pisma s Otoka prema knjizi Davorke Vukov Colić.

Ulaz je slobodan, ali uz numerirane ulaznice koje se mogu preuzeti na blagajni Kulturnog centra od ponedjeljka, 23. do četvrtka, 26. ožujka prema sljedećem rasporedu: ponedjeljak i utorak od 17 do 19 sati; srijeda od 8 do 10 sati te na dan predstave, u četvrtak od 17 do  20 sati.

Autorski tim
Prilagodbu teksta, režiju i scenografiju potpisuje voditelj Dramske amaterske družine, Zdravko Todorović
Igraju: TONKA CINDRIĆ (pripovjedačica, Mare), JOANNE JURIČEV (pripovjedačica 2, Lenka, Jerka), ANĐELA FRŽOP (pripovjedačica 3, Ulija, unuke Hana i Ivana,Maria Lauro), STANKO SKOČIĆ (pripovjedač 4, Alberto, Ante, unuk Nikša), MILJENKO ANTULOV (pripovjedač 5, Srećko, Frane, unuk Marko)
Kostimi: Katica Škugor
Frizure: Ana Cukrov
Svjetlo, ton: Mario Petrović
Trailer: Tomislav Dugandžić
Fotografije: Bepo Novaković
Autori glazbe: Miki Nopling: Glazbeni intermezzo i Song sv. Blaž; Borna Šercar: Grlim te morem; VIDEO scenski prikaz balade „Moja mati“ Mladena Bjažića (DAD-a CUK-a Vodice); Vapor parti, Naši ljudi moraju ploviti (napjevi KUD-a Koralj, Zlarin), Sagradi ću kuću poli mora (klape: Bunari i Dišpet)
Autori projiciranih slika: Vasko Lipovac: portreti bračnih parova, Parobrod; Neno Mikulić: Baba u bijelom šudaru, Tri sestre; Boško Fržop: Bunja

Produkcija: Centar za umjetnost i kulturu

O predstavi
Na početku 20. stoljeća mladići sa siromašnog dalmatinskog otoka, Ante, Srećko, Frane i Alberto, odlaze trbuhom za kruhom u Ameriku ili na plovidbu rutama admirala Kolumba… Iza muškaraca ostaju njihove mlade žene: Ulija, Mare, Jerka i Lenka. Hoće li supruge dočekati povratak muževa, a parovi zajednički život i sreću?
Knjiga je utemeljena na stvarnim svjedočanstvima i na obiteljskim sjećanjima. To je scenski mozaik pričica i anegdota sa zavičajnog otoka te iz dalekih Merika, lepeza proznih fragmenata iz života bijelih udovica, osuđenih na samoću i čekanje muževa iseljenika…
I u ovoj dokumentarno-igranoj predstavu radi se, dakle, o priči iz našega kraja, iz vodičko-tribunjskog arhipelaga, o drami s mora, o ženama koje su „četrdeset godin čekale muža da se vrati“, poput matere Zlarinjanina Mladena Bjažića. Priča je to o ispraćaju u daleke Merike naših dječaka, sa suzama u očima i šudarićima u rukama kao zastavicama, i čekanju da se vrate - ljudi… („Iša mi je dragi u Merike, ostavija lašun i motike…“)